Street food moda Pekinga

By 10:50 , , , ,


Pre par godina poseta Kini i Pekingu je ostavila značajan utisak na naše živote. Iako danas je ova mnogoljudna zemlja u žiži interesovanja zbog zloglasnog virusa, ovde bih predstavila nešto što mi je tamo bilo jako zanimljivo, a to hrana koja može da se pazari na ulicala Pekinga. Tekst je obljavljen takođe u Elle magazinu, pa da ne bih tu izmišljala krive Drine, preneću ga u celini.
Sa druge strane gastronomskih bajki sa Michelineovim zvezdama nalazi se crno tržište neodoljivih ukusa - street food carstvo, čija je prestonica, kako je sopstvenim nepcima istražila Marija Mićanović, Peking.
U tom mnoštvu ljudi, gde možete čuti skoro sve jezike sveta, doživeti kulturni udar na licu mesta i osetiti različite mirise, ukuse i nestvarne boje koje momentalno bude sva čula, pekinška dobrodošlica usledila je odmah.
Taj pompezni grad sa više od 20 miliona stanovnika, koji pleni svojom modernom arhitekturom, tradicijom, munjevitim saobraćajem, brbljivim ljudima i street hranom, oduševljava jer sadrži sve ono što u životu skoro nikad nismo videli. Niti probali.
Jutro u ovom senzacionalnom gradu ne počinje kafom u ruci, u prelepom restoranu sa pogledom na veličanstven trg jer u kineskoj kulturi ritual ispijanja omiljenog napitka - sa efektom momentalnog razbuđivanja, nije popularan. Jutarnja radnja odigrava se na ćoškovima ulica gde je ugostiteljima restoran zapravo bicikl, na kojem se nalazi kuhinjska aparatura sa grejačima i gde vešte ruke za čas posla naprave Jian Bing (đijenbing) - jelo nalik na palačinke.
Brzo jelo, filovano jajima, korijanderom, lukom, slatkim ili ljutim sosom i još jednom sekcijom tankog krckavog testa, spakovano u četvrtastu formu, garantuje osećaj višečasovne sitosti. Za ljubitelje laganijih jela tu je nezaobilazni baozi - knedle od debljeg testa punjene mesom ili povrćem, koje se spremaju na pari u posudi od bambusa.
Prava street food magija počinje u poslepodnevnim časovima, kada su na meniju chuan'r (čuer) - ražnjići od začinjenog jagnjećeg mesa. Glavnu ulogu igraju arome korijandera, paprike, bibera i susama.
Skroz urazumljena, spremna za nove izazove i zalogaje nisam odolela nekim specijalitetima noćne pijace Donghuamen. Nabijeni na ražnjiće nizali su se spremni za grickanje: škorpije, larve, morske zvezde, pauci i po koji jarko obojen slatkiš koji je u moru gastronomskih iznenađenja najposećenijeg food marketa u Pekingu totalno nebitan.
Ova turistička atrakcija sinonim je za neviđenu gužvu, a kad me pitaju kakva je tamo hrana, kratko odgovorim - krcka!
Interesantno je da ćete skoro svugde po gradu, ako vam slučajno padne šećer, ili se samo pravite da je tako tražeći izgovor da uživate još malo u novim predivnim ukusima, pronaći tanghulu - desert na ražnjiću sa 6-7 ušećerenih glogova, jagoda ili parčića ananasa, a to je sve što vam treba da biste nastavili otkrivanje grada u kom su svi pokušaji da mu odolite osuđeni na još jedan zabranjeni zalogaj.
   Read More
pročitajte više

You Might Also Like

Mala istorija „puta svile”

By 07:34 , , , , , ,
Određeni materijali mogu nositi izuzetnu suptilnost i eleganciju. Tako, sami po sebi. Čipka i svila. Savršena kombinacija u svim vremenima, na svim mestima. Ti materijali, bar po mom mišljenju, priča su za sebe. Kako će forma isklesati sadržaj, tj. kakvu ćete haljinu načiniti od svile, od vas zavisi, zar ne?
Svila se dobija od čaure svilene bube i ona je prirodno vlakno. U Evropu svila stiže „putem svile” u I veku pre nove ere i to iz Japana i Kine. U početku rađeni su manji ukrasi, detalji, a prve tkačnice svile nastale su pod arapskim uticajem u Španiji. Svila je često bila potkana zlatnim ili srebrnim nitima. Tokom srednjeg veka primetan je vez na svili. Kasnije, boja se nanosila ručno – tapkanjem, četkicama. Njen put se nastavlja u Italiji i tokom renesanse dominirala je svila u jakim i toplim bojama.
A kod nas? U Srbiju svila dolazi u VI veku, dolaskom svilobuba u Vizantijsko carstvo za vreme cara Justinijana, posredstvom dva monaha. Svilobube su se uglavnom gajile u južnom i centralnom delu današnje Srbije. Svilarstvo je u tim krajevima bilo očuvano za vreme Osmanskog carstva, dok za vreme velike seobe Srba, svilarstvo prvi put stiže u današnju Vojvodinu, koja kasnije za vreme Hazburške monarhije potpada pod uticaj venecijanske svilarske škole.
U XIX veku donet je Zakon o povlastici svilarskom društvu iz Beograda sa filijalom u Lapovu, čime je unapređeno svilarstvo u Srbiji. Zanimljivo je da su se kokoni iz Stare Srbije uglavnom izvozili zbog mogućnosti slobodne trgovine svilom, dok su se kokoni iz Srbije odmotavali u tri svilare i to u: Pančevu, Novom Sadu i Novom Kneževcu. Izvor: Wikipedia
   Read More
pročitajte više

You Might Also Like

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...